Moj otac je varao mamu i ostavio je zbog druge žene, nezaposlenu i sa dvoje male djece, u onom haosu devedesetih.
Ona nas je odgojila, napravila ljude od nas, odškolovala nas i u svemu bila podrška,
a on cijelog mog života misli da je od njega dovoljno to što je plaćao alimentaciju,
koja ne može meni i sestri da pokrije ni najosnovnije životne troškove.
Nikad nije bio ni na jednom mom koncertu, ni na jednoj predstavi, maturama, diplomskom.
Nikad nas nije odveo na sladoled ili u muzej…
Vjerila sam se, i mama me nagovorila da ga pozovem na svadbu, jer “ipak je to veliki dan za tebe, a on ti je otac”.
Onda je on dao sebi za pravo da za mog ČOVJEKA kaže kako je mickast i nije pravi muškarac,
jer ima dugu kosu a mene drži kao malo vode na dlanu. Tad sam pukla.
Povrijedio je najvažnije ljude u mom životu – mamu i sestru, i uvrijedio čovjeka s
kojim želim da gradim porodicu. Ne da ga neću zvati na svadbu,
nego neće vidjeti ni čuti za svoje unuke, jednom kad ih rodim – nije zaslužio!
Izvor: ispovesti.com
0 komentari